SAD - Oličenje zla judejsko - masonske civilizacije
Ruski narod je herojskom borbom protiv
fašizma uspeo zaustaviti prodor judejsko-masonske civilizacije na teritoriji Rusije,
ali nije mogao zaustaviti prodor sve žešćeg prodiranja i iskorištavanja ove civilizacije
u SAD-u i zapadnoj Evropi. Celo razdoblje posle Drugog svetskog rata bilo je u
znaku zloćudnog razvoja antihrišćanskog delovanja. Zloćudni tumor judaizma i
masonstva je uništio sve životno važne centre nekadašnjeg hrišćanskog sveta.
Oličenje svetskog zla koji je donela na
svet judejsko-masonska civilizacija jesu Sjedinjene Američke Države.
Posle gotovo dve
hiljade godina trijumfa hrišćanstva i duhovnih vrednosti Novog zaveta, ova
zemlja postala je otvorena rana na telu hrišćanskog sveta simbolizujući sve
poroke i prestupe koje je Isus Hrist osudio kao smrtne grehe - klanjanje Mamonu
i bogatstvu, razvrat i homoseksualnost kao norme polnih odnosa, kult moći i
novca kojima se sve postiže. Formirano je jednodimenzionalno društvo u kome
faktički ne postoji mogućnost slobodnog duhovnog izbora. Svakom Amerikancu je
dopušteno da izabere samo u okvirima vrednosti judejsko-masonske civilizacije.
“Korak na desno” i “korak na levo” znače za njega gubitak društvenog položaja,
novca, karijere, socijalni ostrakizam. Formiran je sistem perfidnog ropstva u
kojem živi velika većina stanovništva SAD-a.
Društveno-politički
sistem SAD-a predstavlja krajnju formu totalitarizma, apsolutnijeg i opasnijeg
nego što je to bio, na primer, totalitarizam nacističke Nemačke. Tokom dvesta
godina Amerikanci biraju svoje predsednike između dva kandidata koja su im već
ranije pripremili judejsko-masonski zakulisni krugovi. Zbog opšteg duha
gramzivosti, tokom cele istorije Amerike nije bilo ni jednog časnog predsednika
koji, na ovaj ili onaj način, nije zavukao svoju ruku u državnu riznicu. U
SAD-u je to pravilo i birači se odnose prema slabostima svojih predsednika s
razumevanjem i saosećanjem.
Sjedinjenim
Državama upravljaju nemoralne ličnosti. Danas cela Amerika zna da je predsednik
Clinton razvratnik, prostak i mešetar, ali ga ipak podržavaju. Svakodnevno se
obelodanjuju skandali povezani s finansijskim mahinacijama, korupcijom i drugim
kriminalnim radnjama koje provode “moćni i bogati”, i svi se oni, po pravilu,
“zataškavaju” pomoću skupih advokata. Pravosuđe se u Americi, kao i sve drugo,
prodaje i kupuje.
Sećam se da sam
1995. godine bio svedok opšte američke farse u vezi sa suđenjem sportisti-milioneru
zbog zverskog ubistva dvoje ljudi. Gotovo tri meseca se od jutra do večeri
preko televizije sva Amerika naslađivala detaljima ovog strašnog zločina. Svim
Amerikancima je bilo savršeno jasno da je on počinilac. Ubica je, da bi izbegao
kaznu, potrošio milione dolara i sud ga je oslobodio. Niko se od Amerikanaca
nije zaprepastio - pričalo se, pa se zaboravilo.
Svaki narod ima
svoju ideju i svoje heroje kojima se klanja. U staroj Rusiji heroji su bili
ljudi koji su “sabirali Duh Sveti” - pravoslavni sveci i asketi, vojnici i
časnici koji su se borili za rodnu zemlju, a ideja je bila - vera u moć i
procvat “Rodine” i države, u nepokolebljivost Ruske crkve. Lični interesi su za
ruskog čoveka značili mnogo manje, nego interesi Crkve, Domovine i Države. To
je bio model života izgrađen na duhovnim vrednostima Novog zaveta.
Sasvim drukčije
se izgrađivao život u SAD-u. U temelje psihologije stanovnika ove zemlje su
položeni talmudski principi gramzivosti i “prava” da se pljačkaju i ubijaju
“tuđinci” da bi se zavladalo njihovom zemljom i imovinom.
Za većinu
Amerikanaca heroji su postali pirati, banditi i drugi uspešni kriminalci.
Obilazeći, u cilju istraživanja, jedan od glavnih gradova “Sodome i Gomore” u
SAD-u, Las Vegas - svetski centar kockanja, homoseksualnosti i prostitucije -
vidio sam svojim očima da su na zidovima nekih kockarnica, u zlatnim okvirima,
visili portreti pirata i bandita (poput Al Caponea).
Da bi privukli
klijente, pored jedne od kockarnica na jezeru je priređivana pomorska bitka
između piratskih i britanskih ratnih brodova. Praćeni poklicima odobravanja od strane
Amerikanaca, uvek su pobeđivali, naravno, pirati.
Las Vegas, kao i
drugi sličan kriminogeni centar u Americi, Atlantic City, svakodnevno posećuju
desetine hiljada Amerikanaca. Na glavnoj ulici, koja se proteže kilometrima, s
obe strane su kasina između visokih hotela koji stoje na usluzi hiljadama
prostitutki i homoseksualaca.
Upravo se u ovim
kockarnicama može shvatiti glavna strast i žudnja Amerikanaca - želja da se
stekne novac, da se postane bogat pod bilo
koju cenu. Kada se vide hiljade osoba izobličenih od kockarske strasti i
pohlepe, kada se vide oči zažarene od uzbuđenja, može se shvatiti kriminalna
priroda Amerike koja je opasna za celi svet.
Najvažniji u
američkoj društvenoj svesti su novac, stvar i roba. Život je potčinjen beskonačnoj
trci za sve novijim i novijim robama i uslugama. Potrošačka trka i preobražaj
čoveka u “mašinu za stvaranje novca” zakon su američkog društva.
U Americi su se
okupljali ljudi lišeni nacionalne svesti, ili čak oni koji su se stideli svoje
bivše domovine. Dolazeći tamo oni su se osećali poput kopača zlata u
Kaliforniji.
Amerikanizam
uvlači u potrošačku trku po svaku cenu desetine miliona ljudi čineći ih robovima
poročnog i ništavnog svetskog poretka koji protivreči čovekovoj duhovnoj
prirodi i pretvara ga u primitivno i bezsadržajno biće. Degradacija i
izrađivanje ličnosti postaju paradigma razvoja američkog društva.
Novac i stvari
popunjavaju mnogim Amerikancima prazninu u njihovoj duši, ništavnost i prestupnički
karakter njihovih misli i želja. Amerikanci žive u stalnoj trci za sticanjem
stvari. S manijakalnom doslednošću oni odbacuju ili prodaju u bescenje dobre
stvari da bi kupili nove. Takozvani “garage sale” (rasprodaja ličnih stvari po
garažama) tipična je nedeljna slika u bilo kom gradu ili mestašcu u SAD.
Glavni
nacionalni vid odmora i zabave jeste “shopping” (kupovina stvari), tako da
često i čitave porodice Amerikanaca idu po prodavaonicama da bi kupovale
uglavnom nepotrebne stvari, a zatim dugo pričaju о kupovini sa susedima i
poznanicima.
Američki “gulag”,
tj. desetine miliona ubijenih i mučenih Indijanaca i crnaca, postao je
fundament kulture amerikanizma, koja je u devedeset posto svojih modela
orijentisana na kult bogatstva i gramzivosti, oduševljavanjem, nepostojanja
granica za moćne i bogate, što se prikriva licemernim razmišljanjima о demokratiji
i pravednosti.
Amerikanci su
većinom krajnje jednodimenzionalan narod. Sve njihove životne vrednosti su
fokusirane na zaradu novca i potrošačku trku. Oko šezdeset posto Amerikanaca
uopšte ne čita knjige, a ako i čitaju, to su pre svega detektivski romani i
pornografska literatura. Većina ih sve slobodno vreme provodi kraj televizora,
gledajući krimiće i zabavne emisije koje su, po pravilu, proste i bezsadržajne.
U kulturnom smislu to je, na žalost, najmanje zanimljiv narod na svetu. Kultura
za njih nije duhovna sredina, nije unutrašnja potreba, već neka vrsta raskoši
koju mogu, kako im se čini, dobiti za novac.
Sve značajno što
je nastalo na teritoriji SAD-a u oblasti kulture stvoreno je usprkos
amerikanizmu, kao akt suprotstavljanja. Od Edgara Alana Poa, Marka Twaina,
Walta Whitmana, preko Jacka Londona, Theodora Driesera, O'Henryja, Sinclaira
Lewisa, pa do Ernesta Hemingwaya, Jeroma Salingera, Wilijema Faulknera - sva
prava književnost je protest protiv amerikanizma, žestok spor sa masovnim vrednostima
Amerike.
Još u prvoj
polovini XIX. veka američki pisci i
mislioci Ralph Waldo Emerson, Thorean, Nathaniel Hawthorne oštro su
razobličavali amerikanizam koji preobražava čoveka u “mašinu za pravljenje
novca”.
Zamena za pravu
kulturu u američkom društvu postali su filmski i televizijski biznis, čiji su
simbol ličnosti poput Scwarzeneggera ili Stallonea, koji utelovljuju svo
sivilo, banalnost i primitivnost američkog filma. Odsustvo živih ljudskih osećaja,
duhovna ubogost i ništavnost
američkih
filmova, naravno, ne može se kompenzovati izražajnim trikovima i bojama,
dinamičnim scenarijem, uzbudljivim scenama nasilja i seksa. Filmovi za koje se
danas u Americi dodeljuje najviše nagrade predstavljaju regresiju u kulturi
čovečanstva jer preobražavaju čoveka u uprošćeno biće koje operiše primitivnim
pojmovima, šabloniziranim govorom, osmesima i frazama.
U pojmovima svetske
hrišćanske kulture američka filmska industrija pod nazivom “Hollywood”
predstavlja negativnu vrednost, oduzimanje iz riznice ljudske duhovnosti.
Od samog početka
Hollywood je bio zamišljen od strane jevrejskih špekulanata kako bi se podrivala
hrišćanska kultura, da se hrišćanski narodi preobraze u tegleću stoku kojom je
lako upravljati.
Šablonizirani i
primitivni likovi i heroji koje je Hollywood stvorio, u svetlu dvehiljadegodišnje
kulture izgledaju kao uvreda naneta visokim duhovnim vrednostima Novog zaveta.
Novac, razvrat,
uboge predstave о bogatstvu i lepoti života, osakatile su svet mnogih pokolenja
na planeti.
Uvek se nalazeći
pod neposrednim upravljanjem vlastodržaca judejskog sveta, Hollywood stvara
lažne životne orijentire i uzore, navodeći slabe duše da se klanjaju zlatnom
teletu, da jure za bogatstvom i materijalnim uspehom.
Hollywoodski
glumci i takozvane zvezde su, po pravilu, duhovno i moralno osakaćeni ljudi
čija spoljašnja lepota skriva unutrašnje ništavilo i prazninu. Praktično, sve
takozvane hollywoodske zvezde su ličnosti koje su nesposobne da ne samo
prenose gledaocima ispravna osećanja i
uzore, već se ne mogu snaći ni u vlastitom životu. Većina od njih su
homoseksualci, narkomani, apsolutno nemoralni i raspušteni ljudi.
Ruganje nad
osjećanjima desetina miliona hrišćana predstavlja “stvaralaštvo” jevrejske
pjevačice Madonne. Pomoću novca jevrejskih bankara stvoren je ogroman “naduvani
balon” kojem zapadni Jevreji - “showmani”, sa očiglednim ritualnim
izrugivanjem, daju sveto hrišćansko ime Madonna (Bogorodica, Sveta Devica
Marija). Otvorena razvratnica u životu, bludnica (govoreći jezikom hrišćana)
koja je praktikovala i lezbejstvo, izrugivala se nad svetim likom krsta, pevajući
svoje nedarovite, banalne pesme, razgolićujući se i manipulišući krstom među
svojim nogama.
Ritualno izrugivanje
nad hrišćanskom kulturom ogleda se u svemu, a pre svega u modi koju jevrejski
kreatori nameću društvu. Svet takozvane “visoke mode”, koji obično finansiraju jevrejski
bankari, zaista je antihrišćanski ispad, otvoreni izazov vrednostima Novoga
zaveta, i po pravilu ga stvaraju izopačene ličnosti - homoseksualci, narkomani,
prostitutke. Zapadni kreatori ne teže da uzdignu čoveka, već najčešće
nepristojno izrabljuju njegovu nižu biološku prirodu. Obnaženost tela preko
granica hrišćanske pristojnosti više ne zadovoljava zapadne kreatore.
Devedesetih godina zapadna moda je postala arena bogohulnog ruganja hrišćanskim
svetinjama. Poznata američka jevrejka, koja se slično Madonni predstavlja hrišćanskim
imenom, Donna Karan, stvorila je “novi pravac” u američkoj modi u kojem se koriste
tradicionalna hrišćanska odeća i obris krsta. Manekenke koje su hodale po
pisti, bile su odevene u odeću sličnu monaškoj, pri čemu krst nije visio na
grudima, već ispod pojasa, među nogama.
Lični element
američke antihrišćanske mas-kulture postala je rock-muzika.
Njen začetnik je
bio otvoreno antihrišćanski nastrojeni jevrejski pevač Elvis Presly. Ovaj
narkoman, koji je svoj skandalozni život završio zbog prevelike doze narkotika,
postao je lažni idol zapadne antihrišćanske omladine.
Posle smrti,
ovom otvorenom satanisti je bilo postavljeno mnoštvo spomenika u SAD i Izraelu.
Jedan od njih, podignut 1996. godine u Tel Avivu, postao je mesto masovnog
hodočašća jevrejske omladine. Svedoci navode da vodiči govore hodočasnicima da
je Presley stalno isticao da on nije samo pevač, već pre svega jevrejski pevač.
Jedan od rabina, koji je razgovarao sa jevrejskom omladinom naročito je
naglasio da je “Presley uradio na podrivanju reakcionarne hrišćanske svesti
više, od cele vojske propovednika”.
Formiranje
antihrišćanske kulture u SAD-a počinje od detinjstva, ulivanjem “ideologije
Wolta Disneya u svet mališana.” Ovaj poznati američki mason razradio je specijalnu
metodu deformacije dečje svesti, prenoseći akcenat njihove pažnje sa
tradicionalnih hrišćanskih vrednosti na beznačajne životne detalje i propagandu
homoseksualnosti, pornografije, izrugivanja nad verom itd.
Putem “doživljaja
sveta kroz igru” i umetne bezbrižnosti deca se lišavaju temelja za ukorenjene
hrišćanske vrednosti u svet - dobrote, savesnosti, nesebičnosti. Život se pred
detetom pojavljuje kao igra ili zabava u kojoj su glavni elementi novac i borba
za vlast. Mnogobrojne serije о svemirskim ratovima i super junacima ruše kod dece
urođeni osjećaj dobrote. Animirani filmovi i kompjuterske igre usađuju u
njihovu svest nasilje i težnju da se podržavaju super junaci koji se lako
obračunavaju sa svojim neprijateljima na najrazličitije načine - ubijajući ih,
dižući u vazduh, komadajući na delove, spaljujući u vatri, gušeći u vodi i sl.
Uključujući se u
nestvarni svet nasilja i ubistava, američko dete se odrastanjem privikava na
nasilje kao na narkotik, stičući potrebu da vidi i doživi sve više i više scena
nasilja i ubistava. U mladićkom uzrastu takvo dete više nije u stanju gledati
normalne filmove niti čitati dobre knjige. Oni mu se čine dosadnima. Postavši
odraslo, ono daje prednost akcionim filmovima, filmovima strave i užasa i
raznim trilerima.
Dalje “moralno”
obrazovanje mladi Amerikanac dobija iz reklamnih spotova koje upija zajedno s
majčinim mlekom. Iza naizgled bezopasne reklame skriva se presija koja klonira
ljudske duše nesvesno da ih i neprimetno navode na iste osmehe, iste gestove i
grimase. Dete svet doživljava, pre svega, kao proces potrošnje roba i stvari.
Dete koje je
odgajano na ideologiji Wolta Dsneya i reklamnih spotova nije više sposobno primiti
normalnu hrišćansku kulturu, već postaje privrženik takozvane masovne ili
subkulture. Uostalom, s pravom kulturom ovaj antihrišćanski “fenomen” nema
nikakve veze. Istinska kultura uzdiže ličnost, čini je duhovno bogatijom, dok
subkultura spušta čoveka na nivo životinje, preobražavajući ga u roba poroka i
niskih strasti. Ljudska duša je kastrirana i on postaje nesposoban za normalne
ljudske osećaje i doživljaje.
Amerikanci
odgajaju svoju decu, pre svega, kao bezvernike i egoiste koji ne vole naročito
rad i više vole zabavu. Godine 1997. američki časopis Parents (Roditelji) sproveo
je anketu među 7700 roditelja iz SAD-a i Kanade о životnim vrednostima američke
porodice. Prema rezultatima ove ankete bila je sastavljena tabela osnovnih
životnih i porodičnih vrednosti, prema redosledu njihove važnosti u očima
Amerikanaca.
Najvažniji
zadatak (vrednost) porodice, prema mišljenju Amerikanaca, jeste da nauči svoju
decu šta je za njih dobro, a šta loše.
Da ih učine
pragmatičarima koji uvek znaju prepoznati korist za sebe. Ova sposobnost
zauzima prvo mesto na skali životnih vrednosti američke porodice. Na drugom
mestu je shvatanje važnosti obrazovanja za dalji životni uspeh i karijeru.
Tradicionalne pretpostavke о odnosima među polovima su za američke roditelje na
gotovo istom nivou kao i tolerancija prema seksualnim manjinama i zauzimaju
treće i četvrto mesto u hijerarhiji vrednosti.
Posle
tolerancije prema homoseksualcima američki roditelji cene brak i porodicu (peto
mesto). Na sledećim mestima (5-8) su vrednosti prijateljstva (u pragmatičnom
shvatanju), uljudnost i sposobnost da se čovek pokaže.
A tek na devetom
(!) mestu u hijerarhiji vrednosti američke porodice stoji vera u Boga, a na
desetom (!) - vrednost i sposobnost da čovek bude zadovoljan zarađenim.
Na najnižem
stupnju u hijerarhiji vrednosti američke porodice stoje patriotizam i sposobnost
da se shvate literarna i umetnička dela.
Veoma je
karakteristično da je ovo isto ispitivanje pokazalo da američke roditelje više
brine da im dete neće završiti srednju školu, nego njegov ateizam, homoseksualni
odnosi, vanbračno dete, neregistrovani (“probni”) brak, razvod.
Nije slučajno
što američki sistem odgajanja i obrazovanja proizvodi duhovno skromne ljude. Ni
u jednoj drugoj zemlji ne može se videti toliko tupih, besmislenih lica kao u
SAD-u. Čovek koji je očuvao u ovakvim uslovima osećaj dobrote i savesnosti, u
najboljem slučaju je infantilan i nije sposoban, ako zatreba, zaštiti svoje
ispravne osećaje. Amerikanci su najneinteresantniji i najdosadniji sagovornici,
njihovi interesi se uvek vrte oko četiri stvari: novac, kupovina, automobili i
seks. Oko polovine Amerikanaca koji su završili srednju školu, funkcionalno je
nepismeno, tj. ne mogu normalno da čitaju i pišu. Anketa među većom grupom
studenata završnih godina na univerzitetima pokazala je da svaki četvrti nije u
stanju navesti vreme otkrića Amerike s tačnošću do pola stoleća; jedan od
četvorice nije u stanju razlikovati dela Karla Marks od ustava SAD-a, četrdeset
posto ih ne zna godinu početka rata između Severa i Juga.
Šezdesetih
godina je, zahvaljujući ovakvom obrazovanju u SAD-u i Zapadnoj Evropi nastao antihrićanski
omladinski “hipi” pokret na čijem čelu su bili jevrejski lideri Herbert Marcuse
i Jerry Rubin, obojica masoni (Rubin je čak demonstrativno nosio masonske
značke na grudima).
Jery Rubin je u
knjizi Učini to! izjavio: “Mi smo pomešali mladost, muziku, seks, narkotike i
buntovnički duh s izdajništvom, a takav spoj je teško pobijediti”.
Proklamujući odbacivanje “zastarelog” buržoaskog morala,
Marcuse, Rubin i njihovi suučesnici su težili razrušiti poslednje ostatke
hrišćanskog pogleda na svet u savremenom zapadnom društvu. Buntovnički,
bogoborački, antihrišćanski duh “hipi” pokreta je konačno zamenio hrišćanske
postavke о dobru i zlu manihejskim pogledom о istovetnosti dobra i zla, svetlosti
i tame.
Milioni mladih
ljudi u Zapadnoj Evropi, SAD-u, a kasnije i u Rusiji, prožeti ovakvim nemoralnim
duhom odbacili su “zastarele” norme morala, države, hrišćanske Crkve i
napustili su svoje domove. Svuda su nikle hiljade omladinskih komuna protivnih
hrišćanskoj civilizaciji gde se provodilo vreme u drogiranju narkoticima i
animalnom seksu. Upravo je s “hipi” pokretom povezana “seksualna revolucija”
koja je odbacila norme Novoga zaveta i približila polnu ljubav “idealu” “čaše
vode”. Polni odnosi među «hipijima» su imali često animalni ili grupni karakter,
mogli su se obavljati bilo gde, davali su punu slobodu homoseksualnosti i
prostituciji. Baveći se ovakvim seksom i homoseksualnošću, “hipici” su sebe
proglasili sledbenicima “religije ljubavi”.
Filmski simbol
“hipi” pokreta postao je holivudski film Miloša Formana “Kosa”, u kojem
kulminacijsko mesto ima scena sabata u hrišćanskoj crkvi.
U današnjoj
Americi malo ko ima hrabrosti da se suprostavi kriminalnom, sotonskom karakteru
judejsko-masonske dimenzije ove civilizacije. Samo pojedinci dopuštaju sebi da
se suprotstave nemoralnom svetu gramzivosti i homoseksualnosti u američkom
društvu. I zato je reč istine, koju je izrekao hrišćanski sveštenik J. Wright
na zakonodavnom zasedanju države Kansas, potresla i prenerazila celu Ameriku
izazivajući ogorčene komentare judejskih i masonskih organizacija. Sveštenik je
bio pozvan na zakonodavno zasedanje da bi izgovorio molitvu koja se obično čita
po ustaljenom redu. Međutim, umesto formalne, uobičajene molitve sveštenik se s
bolom u srcu obratio Bogu: “Bože, pomiluj nas! Mi se klanjamo lažnim bogovima,
i to nazivamo multikulturalizmom. Mi smo ozakonili homoseksualnost, i to nazivamo
tolerancijom. Mi ubijamo decu u utrobi majke, i to nazivamo pravom na abortus.
Mi odgajamo omladinu u raspuštenosti i razvratu, i to nazivamo progresivnim
odgojem. Mi smo ogrezli u pornografiji i bogohulnosti, i to nazivamo slobodom
izraza. Mi se izrugujemo duhovnom nasleđu naših predaka, i to nazivamo prosvećenošću.
Bože, koji si nas udostojio, očisti nas od ove prljavštine!”
Molitva časnog
sveštenika je u zakonodavnoj skupštini proizvela efekat razorne bombe.
Saslušavši je, zakonodavci, uglavnom masoni i Jevreji, gnevno su smesta
napustili salu: “Jesu li oni potom ušli u krdo svinja i sjurili se u more,
novine ne komentarišu.